Hodočašće putevima Miroslava Bulešića

Lanišće, Pazin, Baderna i Svetvinčenat - 24.05.2014.

Dana 24. svibnja 2014. godine u ranojutarnjim satima zaplovili smo hodočašćem “putevima Miroslava Bulešića”. Hodočašće je bilo namijenjeno vjeroučenicima i mladima Župe sv. Pavla iz Pule te djevojkama koje se redovito okupljaju na susretima kod sestara milosrdnica u Puli. Put smo odlučili započeti retrogradno, od mjesta smrti Miroslava Bulešića, pa do mjesta rođenja. Tako smo se prvo zaputili prema Lanišću, selu na našoj Ćićariji. Put nam je prošao brzo jer smo cijelo vrijeme uvježbavali pjesme kako bi misa u Lanišću bila što svečanija. Pred sam dolazak, Mateja Šimunić nas je poučila što to znači “zavjet”, dakle, na koji način se netko može zavjetovati te iz kojih razloga. To nas je potaklo na razmišljanje da se preispitamo kako nam ovo hodočašće može biti na što veću duhovnu korist. U Lanišću smo slavili misu koju je predvodio naš župnik Milan Mužina. S velikim žarom je propovijedao o zadnjim danima Bulešićeva života te o njegovoj smrti. Nakon svečane i raspjevane mise otišli smo u župni ured u kojem je Miroslav ubijen. Tamo smo vidjeli sačuvani dio zida na kojem je ostala njegova krv, zatim dio njegove haljine te slike iz njegove mladosti. U miru smo se pomolili pred njegovim relikvijama i iznijeli mu svoje molbe…

Sljedeća lokacija je bila Pazinski kolegij. Na putu smo poslušali kratko izlaganje o Bulešićevom životu kroz koje smo se upoznali s lokacijama koje smo i zašto na ovome hodočašću trebali obići. Obzirom da je Pazinski kolegij imao svoj Dan otvorenih vrata djeca mladi su ga mogli pobliže upoznati kroz razne radionice (kemije, latinskog, grčkog jezika, itd.)… Slijedila je Baderna, koja je bila prva Bulešićeva župa nakon povratka sa studija iz Rima, potom Kanfanar, i napokon Svetvinčenat, rodna Bulešićeve župe. Župnik Župe sv. Vinka mučenika u Svetvinčentu Darko Zgrablić nas je primio uz riječi dobrodošlice, povezavši Bulešića i ovu župu. Pomolili smo se na njegovom grobu te vidjeli njegovu krvavu haljinu i jastuk na koji je bio položen kad je ubijen. Zajednički smo se slikali ispred crkve te smo razgledali srednjovjekovni kaštel. U Svetvinčentu smo imali organizirani ručak. Nakon odličnih pizza djeca su se rastrčala po livadi podno kaštela gdje su se igrali kojih sat vremena, dok su se odrasli opuštali uz priču i laganu šetnju. Presretni i ispunjeni vratili smo se u Pulu oko šest sati popodne. Ovo hodočašće je bilo toliko raznoliko i ispunjeno da ga nikada nećemo zaboraviti. Velika hvala našim sestrama koje su se trudile da hodočašće bude ostvareno. Također, hvala župniku Milanu Mužini koji uvijek nesebično organizira hodočašća, pa tako i ovo, i uveličava ga svojim propovijedima. Hvala orguljašu Andreju Angeliniju koji je uljepšao misno slavlje svojim sviranjem te hvala svim katehistima i ostalim župljanima bez kojih hodočašće ne bi bilo ovako lijepo i ispunjeno. Najviše hvala dragom Bogu te Miroslavu Bulešiću na svemu.

Ana Okmaca



"Ničega se ne bojim, jer znam da činim u svemu svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Puštam vama da sudite i da prosudite moje djelovanje. Ja, znajte, da ću se uvijek držati vjere, držati svojeg poštenja, koje neću prodati za ikakvu zemaljsku cijenu; bez straha ću svakome kazati ono što je pošteno i ono što nije pošteno. Prema tim ću načelima uvijek živjeti. A to su načela Kristova." (M. Bulešić, na Božić 1944. godine u propovijedi)

Dana 24. svibnja 2014. godine u 07.30 okupili smo se ispred crkve svetog Pavla u Puli kako bismo i mi bili dio uspomene na blaženog Miroslava Bulešića. Mnogo se posljednjih dana govorilo o ovom nadasve skromnom i bogobojaznom čovjeku, o njegovu životu i djelovanju unutar redova Katoličke crkve. Krenuli smo na put ni ne sluteći možda u svojim srcima njegovu istinsku snagu, ili još manje Božju nakanu po kojoj nas je, baš nas, ovako sjedinjene bez obzira na životnu dob ili poziv Gospodin poslao da se proslavi ime Njegovo. Uputili smo se prema malenom mjestu zvanom Lanišće koje je u svojim njedrima sakrilo tajnu smrti Miroslava Bulešića, putovanje smo započeli molitvom i pjesmom; nastavili ga predavanjem u kojem smo saznali što znače zavjet i pokora. Sada to nisu samo riječi koje smo bezbroj puta čuli ili izgovorili, sada su to postale žive riječi koje navješćuju spasenje i po kojima nam Gospodin uistinu daje milost i otkriva snagu svoje najveće žrtve.

Kako smo se približavali Lanišću, malenom selu, u kojem se čini kako vrijeme stoji, zvuk gordih crkvenih zvona prolamao se krošnjama drveća, koje je svojim rukama skrilo župni dvor i Crkvu u kojoj je Bulešić služio svoju posljednju i najveću misu. Nedaleko Crkve nalazi se župni dvor u čijim se prostorijama čuva krv sina koji je život svoj za vjeru svoju predao u ruke Ocu. Strah od smrti nije ga porazio, te je duh njegov ostao i danas da propovijeda o oprostu; baš onom oprostu kojem nas je Krist naučio, moleći i vapeći za svoje neprijatelje. Mnoga smo mjesta posjetili, Bandernu, Pazin i Kanfanar, mjesta na kojima je Bulešić sa oltara pozivao na zajedništvo, ljubav i revnost; svojim je životom zagovarao nauk Kristov posebno u ratno vrijeme, ne prežući pred neprijateljima. Iako mlad razborito je propovijedao tužnu istinu koja je zadesila svijet, istinu o životu i smrti, o ljubavi i mržnji, o osveti i oprostu. „Žalost i bijeda. To je realnost koja vlada danas na svijetu… O vi poglavari naroda, koliku imate odgovornost! O vi koji se nazivate gospodarima svijeta, kakav vas sud čeka pred Bogom i pred majkama, ženama, djecom, starcima, koji radi vas trpe! Žalost se širi kao tužna simfonija svijetom i okružuje sva dobra srca. Jadni vojnici! Gdje je vaše dostojanstvo? Ne postoji više vaša osoba, vaš staleški položaj; vi ste brojka, vi ste dio, vi ste stvar bez imena! Jedna deviza (uniforma) i ništa više. Ali vi imate pravo na svoje dostojanstvo, na slobodu, na ljubav, na domaće ognjište…“ (24. siječnja 1943. iz Bulešićevog dnevnika.)

Ivona Lizačić



Što je čovjek? Pitao se to i pračovjek, filozofi i robovi Grčke, Rima…znanstvenici, bogati, siromašni, "maleni" i "veliki"… Pitala sam se i ja. Isus Krist. Savršenstvo. Ispunjenje. Spas. Odgovor. Pitajući se, došla sam do Njega. Ili je On došao do mene? Kako god, sada znam! Čovjek nije samo nakupina stanica; čovjek nije tijelo čiji je cilj ispunjenje požuda, zadovoljavanje strasti, preživljavanje; čovjek nije zlo; čovjek nije bog; čovjek nije mnogo toga… ma čovjek nije ništa BEZ GOSPODINA. Zato kada to slabo, grešno, nemoćno biće otvori srce svom Svemogućem, Sveznajućem, Vječnom Stvoritelju – čovjek je Hram Duha Svetoga; čovjek je slika Božja; čovjek je snažan, hrabar, mudar. Tada, pun Ljubavi, može mijenjati svijet jer je on već Bogom promijenjen.

Miroslav Bulešić. Čovjek. Primjer uzornog, Bogu predanog života. Mlad, ali dovoljno odrastao u mudrosti da bi nas poučio kako koračati zemaljskim putem. Velik, ali dovoljno ponizan da se suobliči s Kristom, da hrabro prihvati Volju kakva god ona bila. Dovoljno Božji da kaže: "Moja osveta je oprost!" i da objeručke zagrli mučeništvo. Kada se pogleda njegov život, jasno je da samo Milost našeg Gospodina Isusa Krista može davati toliku snagu i vjeru. Bogu hvala na Miroslavu, divnom čovjeku koji je svojom otvorenošću Duhu zadivio mnoga srca i ostavio neizbrisiv trag. Bogu hvala na tom svećeniku, mučeniku, blaženiku! Neka se po njegovom primjeru i drugi otvore Gospodinu i nauče kako biti čovjek. Jer, kako kaže Miro "…između žalosnog, krvlju natopljenog naroda mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, podižemo, zavijemo svaku ranu u bijeli omot ljubavi, jer mržnja uzrokuje krvarenje, a ljubav zacjeljuje rane. Ljubavi, ljubavi treba danas u nama, da je možemo širiti riječju,a osobito djelom."

D.S. i M.Š.

(Preuzeto sa www.milosrdnice-rijeka.org)